8/03/2011

Ko je doplovio na novom talasu?

Napisano po nerealnom sećanju na događaje koji su se, verovatno, nekad i desili...
Brodolomac za čijim imenom se traga u naslovu ovog teksta uredno ne dobija platu
Talas prenosi energiju kroz prostor
Novi talas = energija

Jednog dana, nekako u isto vreme (fizičari bi rekli simultano), papiru su se otrgle pesme koje su nazvane bratskim. Napisane od različitih ruku i glava, u crno-beloj formi kao priprema za veliku, tajnu maskaradu koja je ignorisala slet što se događao na samo minut od podruma u kojima se tajila muzika, kažiprsti su po prvi put stavljeni na čelo, a srednjaci u vis - prema svemu što je imalo okvir od drveta a telo od stakla, iz duše u oči. Istim onim prstima koje smo koristili za krađu prvojesenjeg bakinog pekmeza od šljiva ili čačkanje nosa, dobro smo ih navežbali, reklo bi se.


Kolaps bi bila slaba reč za one koji su sa javnim gađenjem dočekali pojavu usijanih glava, bledih tela punih sirove i iskrene energije. O moru su pevali oni koji ga nikad nisu videli, o ratu oni koji su pola veka proživeli u miru.

Oh, kakva sramota, pa zar sad, u eri novih tehnologija i kolor televizora, da gledam crno-belog divljaka kako mi baca loptu u lice? Davno su prošla vremena kada su policijske službe valjano radile svoj posao u ovoj zemlji!

Nekoliko telefonskih poziva, tek da se pripremi teren, pa onda hitri osvrt na sutrašnji broj u pripremi.

Zaključak: NE VAL-JA ! 


Na jednom kraju prostrane srednjoevropske ravnice sa umerenom kontinentalnom klimom, poplave su uzele maha i među siromašnima se javio strah da država neće moći da isplati štetu koju je letini nanela nabujala voda. Međutim, isti strah se javio i među bogatima koji su se zabrinuli što će država, možda, pomoći siromašnima. Oni su vodu gazili u čizmama, a bogati su ih gledali na televiziji. 
Jasno, ugroženi su bili i jedni i drugi, jer neizvesnost nikome ne prija. 

U istoj toj ravnici, deca su išla u škole. Učila jezik i muzičko, brojanje na prste, klikere i kugle, crtala svet drvenim bojicama ... Kada su deca malo porasla, setila su se nota i reči, setila su se doktrina o drugarstvu i o tome kako ideja može da zatalasa prostor i vreme.

Na drugom kraju te prostrane srednjoevropske brdovije, sa nešto bržim rečicama i strmijim pistama za skijanje, neka druga, a u stvari ista ta, deca, pružila su ruke. Da sam vešt crtač, kao što nisam, nacrtao bih jednu zatvorenu liniju nepravilnog oblika, sa mnogo spojenih ruku koje je prate. Kao što rekoh, kažiprsti su bili na čelu, a u vazduhu... znate već. 


Globalna katastrofa!

Spisak pitanja među nespokojnim prezenterima tzv. Običnog radnog naroda nizao se...

Ko ste vi, junoše bez pedigrea? Ko su vam očevi i majke? Doprinosite li društvu? Na čemu vi to jašete, kad ste se iz bednih i vlažnih podruma izmileli poput žohara na ove svetle ulice? Idete li u škole, na fakultete, hoću da vidim vaše radne knjižice!
SKC, početak 80-ih
...

 - Prvo: Zid!

- Dobro, kapiram, ali zašto prvo zid?

- Ok! Zid je čvrsta betonska kreacija koja te štiti, odvaja, odbija, zaklanja... dakle, zid je mesto okupljanja. Ne moraju da se pored zida vide ljudi. Dovoljne su poruke da su ljudi nekad zastali pored zida.

- Da li se računa i pišanje po zidu?

- Naravno. Samo, ima i tu raznih kategorija – pišati po zidu na kojem stoje skupe table, neprocenjivo.

- Ok, drugo?

- Drugo: Opet zid!

- Zašto opet zid?

- Evo ovako – zid je za slepe nem, a za gluve siv. To je idealna kombinacija onih koji bi hteli da ljudi izrastu u bogalje. Međutim, pošto mi ne želimo njihove zidove, mi iste pravimo, samo u džepnim varijantama. Na primer, knjige, stripovi, poezija, muzika, kikiriki, trzalice za gitaru, karta sveta, slika Ivane sa grupe za klavir... koliko samo zidova u jednom džepu. Koliko džepova koristiš dok hodaš Studenstskim gradom?

- Pa, imam markice za gradski pevoz?

- Zar se ne švercuješ, buržuju?

- Pa, kod nas su kazne...

- Izdajice!

- Nikad više GSP-om!

- Ok!

- Treće ?
...
 
Razgovor je odzvanjao u predvorju televizijske stanice, član jednog benda objašnjavao je članu drugog zašto su na istom mestu. Na kraju , ljudi se ne sreću slučajno u istim životima – njih dvojica su živela isti život. Dodamo li prethodnim zidovima još dva, a da pritom zanemarimo prozore, dobili bismo rezultat najkreativnije aukcije ikada održane na ovim prostorima.

- Šta se prodavalo?

- Ideja.

- Za koliko novaca?

- Za džabe!

- Tko ju je kupio?

- Niko!

- Pojašnjenje?

- Niko nije znao šta se prodaje!

Nije li davno rekao jedan veliki um da je ljudska glupost neograničena.

 - Slepilo, frend, slepilo. Od visokog VALa ne nazireš gde se nalazi običan hrid. I to ti je, fakat, libreto pogrešaka svake plovidbe. Nagutaš se slane vode, padneš pod nizinu VALne dolje, neki tlak te rasturi po svim osama. Gurne te od zraka. Kužiš?

Da, druže, kužim!

Ljudi i danas kupuju samo ostrva. Ako ih već i nema, kao u Crvenom moru, a oni ih naprave, pa da imaju šta da kupe. Međutim, niko nikada nije poželeo da kupi talas. Možda zato što niko od veleposednika ne uživa u zakonima prirode. A samo veliki znaju sa talasima.

Da bi se uverio koliko si velik, pogledaj u podne gde je Sunce.

Pogledaj gde je voda, a gde si ti. Izmeri!  Koliko si daleko od novog talasa?

No comments:

Post a Comment